Sve zidne površine knjižare AGM prekrivene su policama. U stražnjem su dijelu prekriveni čak i prozori – kao da je ponestalo mjesta, pa se naprosto krenulo dalje. Police poput trake omataju cijelu knjižaru zauzimajući uvijek isti pojas unutar presjeka, ostatak nakon jednostavne operacije oduzimanja prostora rezerviranog za utilitarije (zagrijavanje/ventiliranje) ili arhitektonske datosti (parapet/prozor). Unutar definiranog vanjskog gabarita pojedinačnim se policama mijenja razmak, odozdo prema gore, od manjeg prema većem. Autori se poigravaju našim zôrom. Na sličan način iza uniformiranog lica mijenja se i dubina polica – jednom je standardna, drugi put udvostručena za dvoredno slaganje knjiga, dok je u izlogu smanjena za izlaganje naslovnica. Police su od čelika, bez vertikalne razdiobe jer konzolno stoje na zidovima. Izgled i konstrukcijski detalji ne mijenjaju se. Materijal je vidljiv, nije ni prekriven bojom ni namjerno patiniran, nego je ostavljen u početnom stanju, reklo bi se – nevin. Usred prostora su čelični stolovi s dodatnim hrpama knjiga. Pod i strop su potpuno neutralni. I to je, uglavnom, sve.
 

Sve je očito već na prvi pogled. Kamo god da se pogleda – police s knjigama. Čini se – drugoga nema. Posvuda su i toliko ih ima da nitko ne može ostati ravnodušan – ili će namjerniku srce poskočiti od sreće ili će ustuknuti i pobjeći prije nego što podlegne alergijskom napadu. Ulazak unutra usporediv je s ulaskom u pećinu. Istodobno, to je i svetište i skladište, mjesto na kojemu put od bljeska apoteoze do prašine suvišnosti knjige prelaze u trenu. Naravno, moglo bi se reći da to vrijedi za svaku knjižaru, no u knjižari AGM Miljenka Bernfesta i Lovorke Prpić to je nekako drukčije, očitije, dovedeno do kraja.